Nakon što se istakla u borbama oko oslobođenja Imotskog od Osmanlija, obitelj omiškog plemića Ivana „Zuane“ Franceschia je oko 1735. godine od mletačkih vlasti dobila prilično velike posjede u Imotskom polju. Bivši posjedi legendarnog Arci bega-Čauševića te njegova kula s vrtom na Perinuši postale su novo sjedište ove plemićke obitelji.
Stambeno – gospodarski sklop „Perinuša“ (ime dolazi od obitelji Perinović koja je desetljećima upravljala Franceschijevim imanjima) danas čine mlinica s desetak mlinova, dvije velike stambene zgrade s podrumima, spremištima i ograđenim vrtovima. Sjeverni dio zauzima mlinica i velika dvokatnica čija je jezgra turska kula s kraja 16. ili iz 17. stoljeća. Kula je jednim dijelom porušena oko 1850. godine kada nastaje današnja dvokatnica sa stambenim prostorima na katovima i spremištima u nadsvođenim prizemljima.
Na tu zgradu se sa sjeverne strane naslanja ograđeno tursko dvorište tzv. Avlija sa šetnicom uz zid prema rukavcu Vrljike, koji je zapravo jaža mlinice. Uz zapadni dio dvorišta je izdužena zgrada tzv. šalož koja je između ostalog služila i kao ambar (spremište).
U glavnoj zgradi su, unatoč teškim oštećenjima nakon razornog potresa 1942. godine, zadržani unutrašnji raspored a jednim dijelom i uređenje prostorija s nekoliko faza zidnih oslika. Istočno od glavne zgrade je mlinica s desetak (originalno ih je bilo 14) horizontalnih mlinskih kola od kojih danas radi mali dio. Čitavo postrojenje i jaže su originalni i na izvornim mjestima dok je sama mlinica pregrađivana i popravljana nakon spomenutog potresa. Od mlinice preko rijeke Vrljike vodio je niski kameni most (danas zatrpan) koji je stajao na 20-tak lukova, od kojih je nakon poplave 1928. godine ostalo desetak. Most je sagrađen tijekom turske vladavine, a možda i ranije.
Južni dio sklopa građen je između 1864. i 1871. godine. Radi se o prostranoj jednokatnici sa spremištima u prizemlju te terasama i stambenim prostorijama na katu. Sa južne strane nalazi se ograđeni vrt. Unutrašnjost ove građevine također je jako dobro sačuvana, posebice namještaj s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Premda je ovakvih posjeda nakon ratova s Turcima bilo nekoliko diljem dalmatinskog zaleđa, posjed na Perinuši jedini je preživio do danas te pruža obilje materijala za izučavanje ovog dijela naše baštine.
Tekst: Ivan Alduk i Katarina Cvitanić (Konzervatorski odjel u Imotskom)
Foto: Luka Kolovrat, Bože Ujević, arhiva Imotskog svitnjaka
